Ecce homo!

ŠURLE

Šurle su uz roženice (sopile) i mih tipično istarsko glazbalo. Šurle su, ustvari, dvije odvojene svirale izrađene iz drveta koje su na gornjem kraju spojene u “didak”, “kutao” ili "bačvicu" kroz koji se upuhuje zrak, a koji ujedno i služi kao zaštita za piskove izrađene iz trstike. Svirka na šurlama je dvoglasna (najčešće u tercama), a zbog svoje glasnoće šurle su se prvenstveno upotrebljavale kao plesno glazbalo. Vrlo rijetko se može naći da su šurle pričvršćene na mjeh i da se sviraju kao mišnice.



Vjerojatno je nekada bila praksa da se šurle, umjesto karakterističnih prebiraljki, privežu na mješinu miha i na taj način se dobivala jedna neobična i rijetko viđena varijanta miha.
To možemo zaključiti iz izrade šurli - izrađuju se s karakterističnim kružnim utorom na oglavini, čija je jedina svrha da se lakše priveže mješina.

Kao i kod sopila i miha, tako i kod sviranja šurli svaki majstor na neku osnovnu melodiju nadograđuje individualnu, prepoznatljivu finesu, koja može postati značajkom sviranja u nekom selu ili u nekom kraju.

Određene vrste glazbala u nekom podneblju nisu nastale slučajno, nego su slika tog podneblja i mentaliteta ljudi koji ondje žive. To dokazuje koliko su ljudi nekoć više živjeli u skladu s prirodom, koliko su je bolje "osjećali" nego mi danas.
Zvuk šurli je, u skladu s Istarskim podnebljem, tvrd i postojan

Povratak

Eto, prvi puta pišem na novoj tipkovnici. Prije nekog vremena zadesi me teška nedaća. Prijatelj moga brata, Lucijan, na neprimjeren način rabio je moje računalo te ga doveo do kraha. Zabunom je ostavio šalicu kave na otvorenu ladicu čitača kompaktnih diskova.
Eto do sada ne mogah pisati i obavještavati pučanstvo o vlastitim uspjesnima na polju moga obrazovanja.

U školi se zbilo mnogo događaja. Naime, od moga zadnjeg posta završio sam sa svojim (od skore budućnosti obaveznim) srednjoškolskim obrazovanjem. Završih ga u velikom stilu - maturalnom radnjom na temu 'Drugi neka ratuju, a ti sretna Austrijo sklapaj brakove'. Kako sam naslov govori, pisao sam o Austrijskom uspješnom izbjegavanju ratnih situacija sklapanjem brakova njihovih princeza sa inozemnim prinčevima. Zanimljivo i nadasve poučno.
Zbog nemogućnosti služenja osobnim računalom, nisam mogao niti objasniti vama, moji čitatelji, u kakvoj sam teškoj dvojbi. Ta dvojaba je na moju veliku sreću sada završena.
Morao sam naime odlučiti kakvim ću vrlim zvanjem pomoći pučanstvu. Dvoumih se između hvale vrijednog posla u povijesnom arhivu i samozatajnog posla knjižara. Odlučih se za ovo potonje. Sada sam u fazi priprema za Grafički fakultet.
Moj brat se odlučio za vrlo sumnjivo zanimanje modnog dizajnera. Kao i njegov 'prijetelj' (da se tako izrazim, o tome ću pisati kasnije) Lucijan. Taj momak nikada nije imao svoje JA.
Davor je maturalnu radnju pisao iz sociologije i to ni više ni manje nego o cipelama kroz povijest. Lucijan je bio nešto napredniji, pisao je o filmskim glumicama i kojekakvim starletama koje su umrle mlade. Pročitao sam taj njegov uradak. Bedastoće od prve do zadnje stranice. I još k tome na Francuskom!

Moram sada prekinuti pisanje jer me čeka maturalni bal. Zbogom!

Dan žena

Ne uzmogah vremena ranije se javiti, zato molim vas usrdno, prihvatite moje ponizne isprike.
Tijek mog dosadašnjeg života obilježen jest stalnim traganjem za znanjem, stoga se nadam da ćete razumjeti zašto ne nalazim vremena.
U doglednom vremenu javit ću se mnogo opširnijim i iscrpnijim izvješćem. Danas, eto, samo da spomenem kako sam za vrijeme velikog odmora u školi (koji inače koristim kao prikladno vrijeme za objed koji sam spravljam i ponesem ga od kuće) odsviram koncert na šurlama u čast svih žena.

Živjele žene!!!!! (ovo je pjesma za sve osobe ženskog spola i one koji se osjećaju tako, a tu bih mogao navesti svog brata Davora i njegovog prijatelja Lucijana)


ZALJUBLJEN U LJUBAV


Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku I brzu
jegulju.
Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.


Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.


Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
ko brata,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku I brzu
jegulju.

Josip Pupačić

Dan Svetog Valentina

Čitatelji moji mili i dragi! Dugo vremena se ne javljah, no napisah već prikladno objašnjenje u vidu mog udesa sa nogom.
Mnogo je vode ispod mosta proteklo od tog vremena. Opisati ću događaje u kratkim crtama.
Evo što se zbilo:
Na rubu samog očaja, odlučih upitati svoga brata Davora i njegova prijatelja Lucijana za savjet glede osvajanja moje osobne Muze. Bili su i više nego bezobrazni.
Uz salve smijeha prvo su mi preporučili da se za početak prestanem kopirati stil Olivera Mlakara (?!?!). Lucijan se još sjetio da zapravo poznaje Danijelu, prijeteljicu Heleninu, jer mu je prva susjeda. Saznati će, kaže, gdje izlaze (ona i Helena) van. I saznao je.
Izlaze u narodnječki klub u blizini. Znao sam! Heleni je drag narodni glazbeni izričaj jednako kao i meni. Na moje likovanje, Davor i Lucijan su se samo čudno pogledali, no mogao bih se zakleti da sam čuo smijeh kada sam izašao iz sobe.
Smislio sam plan!
Nemalo nakon toga u školi sam za velikog odmora zaustavio Helenu. Nakon kraćeg razgovora sklopili smo dogovor (u sebi sam vrištao od sreće, no nadam se da sam se ponio dostojanstveno pred njom).
Nakon mnogih besanih noći, izvrših prvi dio dogovora. Svidio joj se.
Sljedili su dugi dani priprema i uvježbavanja. Ona dva primata su uporno odbijala izaći iz sobe kada god bih uvježbavao svoju točku iako uopće nisu bili od koristi; samo su se valjali od smijeha.
Čitatelji dragi, došao je red da vam obznanim prirodu našeg dogovora. Muza, naime, ima veliku ambiciju postati pjevačica narodnih pjesama (vrlo pohvalno) i ja sam joj, da bih jopj izašao u susret, predložio da napišem i uglazbim za nju pjesmu koju bi ona imala izvesti na školskoj priredbi povodom dana Sv. Valentina u subotu.
Sada ću opisati i taj događaj.
U publici je vladala napetost. Prvi je izašao (na pozornicu) jedan mladić imena Vlado koji je svirao dionicu na harmonici. Uzgred budi rečeno, harmonika izvrsno nadopunjuje zvuk šurli. Nakon toga sam izašao ja. Ljudi u publici su valjda već bili toliko nervozni da su se počeli nekontrolirano, bez ikakva razloga smijati. Za tu sam prigodu zalizao kosu unatrag s kojekakvom pomadom za kosu, pustio sam brkove. Moju garderobu je činila široka bijela košulja s narodnim vezom, crveni lajbek i crne hlače uskuh nogavica.
Sjeo sam na predviđeno mjesto, te primio šurle u ruke. Sve je čekalo samo na Helenu. I uskoro se pojavila u velikom stilu. Na sebi je imala crnu kožnu mini-suknju, crne čizme visokih i tankih potpetica i nekakav oskudan korzet. Nakon burnog pljeska počela je izvedba.
Prvi taktovi na šurlama, kojima se uskoro pridružuje harmonika, a potom i helenin milozvučan glas:

život teče, grize kao zmaj - kuda li ću - u pakao il` raj?
čedna nisam, al poštena da - to je moja filozofija
zabavljam se, glavna ja sam, cijelo selo za me zna
`ko se pita pakao il` raj, nije mene briga - poljubac mi daj!

Nakon toga je uslijedio jedan kratki solo na harmonici:

tuga je velika u srcu mom
ljubavi nema, doživjet ću u duši lom
mlada jesam, al ne još dugo,
kuda si tako teška tugo
vino, loše ili dobro,
nekad votka džus,
bez dobrog momka sve je samo teški blues

Pitao sam se nije li Helena pretjerala u make-upu, no valjda ide u skladu s pjesmom...

kad te gledam, danju, noću
moje srce glasno viče,
tebe hoću
ti me gledaš, al ne vidiš,
za tebe ja sam samo sitiniš
kuda dalje, ne znam jadna,
tvoje sam ljubavi gladna
noći bježe, dan teku
često sjedim i promatram rijeku
u njoj vidim tvoje lice,
pokrivaju ga cvijetne latice

Uslijedio je velik pljesak!

Ah, čitatelji moji dragi! Primite moje usrdne isprike i izraze željenja zašto me ne bje već tako dugo. Teška me nadaća snađe...
Ispričati ću valjano, sve po redu, kako se i pristoji.
Prošle sedmice, u četvrtak dan krenuh u školu. Do te iste škole i dođoh. Ništa nije slutilo na katastrofu koja se imala dogoditi. Ulazih ja u razred, među prvima, naravno. Želja mi bješe da utvrdim gradivo od prošloga dana. Hodah ja tako, sigurnim korakom u mokasinkama od kravlje kože kad najednom - zadesi se pravi udes!
Okliznuh se na bananu ili kojekakvo drugo tropsko voće koje je netko u svom neoprezu odložio tamo! Možete li to zamisliti?
Pretrpio sam ozljedu noge, te sam se klinički liječio čitavu sedmicu. Nadam se da sam vam dao dobro opravdanje.
Djelio sam sobu i bolesničku sudbinu sa jednom staricom koja je ozljedila kuk. Da joj kratim preduge bolesničke dane, tražio sam da mi se donesu šurle.
Znao sam da joj je svirka godila, iako su u tom trenutku ljekovi protiv bolova popustila, te joj se staračko lice pretvorilo u bolnu grimasu. Nadam se da sam joj svojim sviranjem barem donekle uspio olakšati bolove.
Jadnica. Čak je molila čitavo vrijeme iako je njene kčer koja je došla u posjete tvrdila je nikada prije nije vidjela moliti.
Želja mi je u detalje vam prepričati bolnička zbivanja, no majka dolazi, a meni je naloženo da miruje. Valja mi požuriti do kreveta. Do skorog čitanja!

Tek što su prve jutarnje zrake pomilovale mi lice, ustadoh iz kreveta. Nisam sklon kojekakvom dugom izležavanju u postelji.
Nakon tradicionalnog jutarnjeg bicikliranja(zamjetih u susjede Štefice jednak bicikl kao moj, ona ima 70 godina i non-stop se žali na kostobolju) krenuh se pripremiti za školu.
Obukoh svoj novi plavi pulover sa uzorkom žutih rombova, a ispod njega ljubičastu košulju. Osobno smatram da mi ova kombinacija daje pomodan izgled, što je vrlo popularno među mlađim pučanstvom.
Dvoumih se oko pitanja kravate. Shvatih, naime, da je ovo zadnji obrazovni semestar u mome srednjoškolskom obrazovanju, a time i zadnja prigoda za zavođenje moje osobne Muze.
Odlučio sam je zavesti intelektualnim nastupom.
Odlučih pitati Davora koji je još spavao (kako neodgovorno!) što misli po pitanju kravate. Umjesto odgovora dobio sam dobro naciljani jastuk u glavu. Kada će taj mladić konačno poprimiti dozu zrelosti?
Po ulasku u učionicu dočekaše me salve smijeha. Mora da je netko prije mog ulaska ispričao kakvu pošalici ili kojekakvu zgodnu priču šaljivog karaktera.
Helenina najbolja prijateljica Danijela čak se držala za trbuh i očito upirala prstom u mom pravcu. Možda me pozivala na taj način da se i ja smijem s njom. Ali kako neobičan način!
Sjedih obuzet nemirom očekujući svoju Muzu. No, sudbe li klete, usuda li crnog! ona nikako da nas počasti svojom prisutnošću.
Unezvjeren sam sjedio ostatak dana, tek katkad dižući ruku i ne ističući se previše na nastavi.
Po povretku kući dogodio se neobičan slučaj. Hodao sam ja tako smirenim korakom u pravcu doma svoga kad najedno pred mene iskrsne neka očito pomahnitala djevojka, koja bi zasigurno izgubila ravnotežu i pala da se nije držala za rukav mog vunenog kaputa.
Davore (ha ha ha) kako to (ha ha ha) izgledaš?
Obavjestih je da ja nisam brat mi blizanac. Zbunjeno me pogledala i pobjegla. Činilo se kao da joj je neugodno.
Đošavši kući, nazvao sam Helenu i rekao joj kako na raspolaganju ima moje zabilješke iz matematike i moje skromno znanje. S druge strane začuje se signal koji obavještava pretplatnika o prekidu veze. Ah taj HT. Nikada na zelenu granu s njim!

Početak škole

Ah, zdvojan sam i nadasve nesretan!
Odlučih pristupiti svojoj Muzi danas prigodom prvog dana nastave. Nađoh valjan izgovor - rekoh joj kako se usrdno nadam da je u zadovoljstvu provela blagdane. Nije dobro prošlo. Pogledala me kao da sam u najmanju ruku gubav ili kao da patim od kojekakve druge zarazne bolesti!
Ah nedostojna djevo Helena!
S obzirom na početak nove školske godine, moja javljanja neće biti učestala kao i dosada, ali nemojte se brinuti da biste bili zakinuti! Pokušat ću ubuduće biti iscrpniji.
Odlazim žurno u namjeri da se bavim intelektualnim radom.

Novi dan

Noćas me nije posjetila muza, nego, na moju veliku žalost, jedan sasvim drugi posjetitelj. Posjetitelji zapravo. Moj (opet na moju veliku žalost) brat Davor i njegov najbolji prijatelj Lucijan u vidno alkoholiziranom stanju. Alkohol loše utječe na mlade! Ne morate biti intelektualac kao ja da to zapazite.
No ne želim trošiti niti redak više na ta dva probisvjeta.
Djevojka iz tajanstvenog hrama me upitala kada ću vama (mom dragom čitateljstvu) predstaviti svoju muzu. Možda je mlada dama krivo shvatila, posjet muze jest tek pjesnički izraz za umjetničku inspiraciju. No nemojte olako odustati. Ja imam svoju muzu i u materijalnom svijetu! No ona nije muza, već Muza.
Helena - to je ime koje joj bješe podareno po rođenju. Krase je dugi uvojci boje kestena, oči boje Vranskog jezera, put poput površine Mjeseca. Uvijek miriše na Palmolive sapun.
Posvetio sam joj pjesmu koju skladah za nju na šurlama, no dosada nisam smogao hrabrosti da joj odsviram.
Današnje javljanje neće biti iscrpno kao ona do sada jer me već uhvatila čežnja.
Sutra ću vidjeti svoju Muzu u obrazovnoj ustanovi koju oboje pohađamo. Ah, kada bi sutra bilo - sada!

Noćas me posjetila muza. Napisao sam pjesmu.

Noć,
Tamna noć.
Čujem lavež.
U daljini.
Ćutim vjetar.
U visini.
Noć.
Tamna noć.

Prilično dobro, zar ne? Posebno mi je dojmljiv dio sa vjetrom. Uskoro ćete čitati moja sabrana dijela u bibliofilskim izdanjima. Raduje me trenutak kada ću izaći iz anonimnosti.
Iako sam bdio do kasno u noć, probudih se u svoje uobičajeno doba za ustajanje subotom, sedam sati. Kao i svakoga jutra biciklirao sam sat vremena sve dok se nije otvorila prodavaonica u kojoj se obično snabdjevam živežnim namirnicama.
Došavši doma, odlučio sam spraviti doručak za svoju porodicu. No, kao i obično te individue koje tvrde da su u najužem srodstvu samnom nisu pokazale niti minimum zahvalnosti. Sve što sam čuo od svoje majke bilo je:
Jebote Nevene, ne lupaj s tim loncima u ranu zoru!
Ha (ovdje sam dopustio sebi da se cinično nasmijem), kao da je ta ikada vidjela ranu zoru! Nakon obroka, krenuo sam u pospremanje doma, a zobenu kašu sam ostavio na stolu. Netko bi ih trebao upozoriti da je doručak najvažniji obrok.
Nakon detaljnog pospremanja stana vratio sam se u kuhinju. Već je bilo podne. Još uvijek nisu ustali.
Uputih se tada na tržnicu da se opskrbim za spravljanje objeda.
Vratih se kući. Željka i Davor su sjedili za stolom. Kada sam ušao, počeli su glasno hihotati. Mora da se smiju nekoj pošalici koju ja još nisam čuo.
Davor je bez riječi otišao, a Željka je započela jedan od svojih telefonskih maratona.
Za vrijeme spravljanja ručka, zamijetih u košu za smeće nešto vrlo nalik zobenoj kaši. Žalit će oni jednoga dana, kada će imati problema s visokim tlakom i povišenim kolesterolom.
Rekao sam Željki da je ručak na stolu, ali nije se potrudila da na bilo koji način pokaže da me čula.
Otiđoh u svoje odaje vježbati šurle. Ah, ta glazba. Zaista je, kako kažu, zvonka radost!
Nakon svirke osjetih potrebu da prošećem po svježem zraku. Majka je stajala u kupaonici i dotjerivala se za izlazak. Zaista smatram da poštena žene njenih godina ne bi smjela izlaziti u te kasne sate, posebice ne ovako odjevena! S tim bi potpeticama mogla i počiniti ubojstvo, ako joj se prohtije!
Kada sam joj to obznanio, samo je zakolutala očima i otišla.
Lutao sam gradom čitavu večer, što je pogodovalo mojoj pjesničkoj duši. Vjerujem da će me i večeras pohoditi muza!

Pozdrav od mene!

Dobra večer. Dopustite da se predstavim. Ime mi je Neven Fruk. Učenik sam završnog razreda jedne gimnazije, opće usmjerenje.
Malo je stvari koje ne zadiru u sferu moga interesa. Poeta sam i biciklist. Intelektualni rad jeste ono što mi oduzima najveći dio mog vremena.
Glazbenik sam dušom i umom. Sviram, naime, šurle. Na taj način održavam tradiciju, ali idem i u korak s modernim. Čuh da je narodni melos vrlo popularan među širim masama.
Napisat ću vam par redaka o svojoj porodici i familijarnim odnosima unutar iste, iako nerado. Moja se obitelj sastoji od moje majke Zorice, sestre Željke i brata Davora. Oca zasada neću spominjati, iako bi mi moja sinovljevska dužnost to vjerojatno nalagala.
Nažalost, životni prostor, ionako skučen, moram dijeliti sa bratom mi Davorom koji je nažalost izrastao u pravog gotovana. Uzrujam se od pomisli da sam i ja mogao ispasti takav jer smo rođenjem blizanci.
Još jedan spektar mog interesa jest botanika. Veliku strast gajim za svoju ukrasnu artičoku koja mi krasi prozor.
Želite li saznati više o mojoj malenkosti, čitajte me i dalje, jer sada moram odmoriti svoje umorne oči u ove kasne sate...